Tijelo kao svijet

-

Kiki Smith jedna je od najuglednijih umjetnica današnjice, ne samo u New Yorku, gdje živi i radi, nego u svjetskim razmjerima. Znamenita je figurativna umjetnica i, kako se njoj i nekoliko drugih umjetnika tepa, kultna je osobnost njujorške umjetničke scene. Time Magazine proglasio ju je jednom od sto osoba koje su oblikovale naš svijet (Time 100: The People Who Shape Our World). Pomicala je granice, istražujući ljudska stanja kroz bogat i izazovan vokabular svojih mix media radova. Konceptualno je tematizirala ljudsko tijelo i sve što ono podrazumijeva, od ciklusa rađanja, života, fizičkih i psihičkih funkcija, do želja i potreba. Zato treba čestitati ravnatelju Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i kustosu Kikine izložbe Branku Franceschiju što ju je doveo u Zagreb. To je prvi put i u svakom slučaju rijetka prilika da se djelo jedne od najvećih svjetskih umjetnica danas, može vidjeti u Hrvatskoj. Franceschi je njezinih devetnaest radova pristiglih iz SAD-a i Italije, koji se mogu vidjeti i na zagrebačkoj i poslije na splitskoj izložbi – skulpture, tapiserije, crteže, grafike i instalacije s kojima je eksperimentirala od početka karijere – predstavio u dijalogu s hrvatskim umjetnicama, njih trinaest iz fundusa institucije u rasponu od sto godina. Po jedan do dva rada Marte Ehrlich, Slave Raškaj, Naste Rojc, po jedna glava kiparica Ksenije Kantoci i Milene Lah, šarena skulptura pijevca Sofije Naletilić Penavuše, po rad Nives Kavurić Kurtović, Biserke Baretić, tapiserija Jagode Buić uz Kikine, mora se odmah reći, izvanredne tapiserije, te radovi Edite Schubert, Vlaste Delimar, Vesne Popržan i Ine Drutter postavljeni su uz rad Kiki Smith vodeći s njom dijalog, u suglasju su, pretežno sličnih radova po temi, a ne tehničkoj izvedbi, kao što su preispitivanje ženskosti, seksualnosti, socijalnog stanja i statusa tijela, i smrti.

Iz postava izložbe u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti / Snimio GORAN VRANIĆ, NMMU ZAGREB

Karizmatična umjetnica

Kiki Smith, danas 67-godišnjakinja (rođena 8. siječnja 1954. u Nürnbergu u Njemačkoj, još kao dijete 1955. preselila se s roditeljima u SAD, u New Jersey). Pohađala je srednju školu Columbia. Bila je upisana na Hartford Art School u Connecticutu na osamnaest mjeseci. Zatim se preselila u New York 1976. i pridružila Collaborative Projects (Colab), umjetničkom kolektivu. Utjecaj uporabe nekonvencionalnih materijala ove radikalne skupine može se vidjeti u njezinu radu. Kratko vrijeme 1984. studirala je za medicinskog tehničara i klesala dijelove tijela, a do 1990. počela je izrađivati ​​ljudske figure.

Radovi joj se nalaze u svim važnim američkim muzejima poput njujorške Mome, Whitney Museuma, Metropolitana, muzejima moderne umjetnosti u Los Angelesu, San Franciscu, Chicagu, Philadelphiji, Tateu u Londonu, Israel Museumu te u privatnim zbirkama. Karizmatična umjetnica, prepoznatljiva i po svojoj neobičnoj pojavi i izgledu, s dugom kovrčavom plavom kosom, ekstravagantno odjevena ili u bijele haljine ili u crne kombinacije, tako da djeluje kao mješavina dobre vile, čarobnice ili kakve Valkire iz nordijske mitologije. Odrasla u umjetničkoj obitelji, kao da je bila predodređena da bude umjetnica. Majka joj je operna pjevačica Jane Lawrence, a otac izvrsni i utjecajni kipar Tony Smith, arhitekt po struci, što se u mnogim njegovim skulpturalnim postminimalističkim strukturama jasno vidi. Njegovi uvijek crni monoliti i strukturirana stereometijska tijela, obilježena geometrijom samih objekata i prostora u kojemu se nalaze, prepoznatljivi su i jedinstveni kao zaštitni znak Tonyja Smitha. Primjerice, jako je utjecao na kiparstvo pokojnoga hrvatskog kipara rodom iz Jelse na Hvaru Slavomira Drinkovića. Kiki Smith najpoznatija je po svojim figuralnim prikazima s temom ljudskog stanja, smrtnosti i seksualnosti, a posebna su joj fascinacija tijelo i tjelesne tekućine. U umjetničkom radu barata tijelom i tjelesnim izlučevinama, krvlju, znojem, pljuvačkom, mokraćom i spermom.

Tlo, 1998 /2018.

Jednom je rekla: „Uvijek mislim da je cijela povijest svijeta u tijelu.“ Multimedijalna je umjetnica, djela ostvaruje u najrazličitijim medijima, od skulpture i crteža do tapiserija i grafika. Kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih dosta se bavila temama poput bolesti i smrti, pogotovo nakon očeve smrti i sestrine smrti od side. Danas joj je fokus više na odnosu prema prirodi. Uglavnom samouka, otac ju je naučio mnogo o tehnikama, od sredine 70-ih živi i radi u New Yorku. Njezini radovi uvijek su se bavili opsesivnim joj temama i preokupacijama, ljudskom, posebno ženskom seksualnošću, rođenjem i regeneracijom. Njezini figurativni radovi iz kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih bave se spolom i rodom, može se reći da je bila i ostala deklarirana feministkinja, a publiku je suočavala s bolestima, fizičkim, osobito spolnim, i psihičkim, predstavljajući ih kroz nemoć, slabost, skrušenost, poniznost, slomljenost i krhkost tijela. Temu prolaznosti i smrtnosti modelira ženskim tijelima, često i vlastitim, koja kleče, sjede, leže, vise ili su razapeta.

„Kiki Smith je svojom inventivnom i tehničkim postupcima neopterećenom praksom 90-ih godina u potpunosti promijenila način na koji se predstavlja ljudsko tijelo i tjelesnost uopće. Pritom se to posebno odnosi na motiv žene te uopće onog što se u umjetnosti više smatralo područjem ženskog stvaralaštva, kao što su motivi vezani uz snove, snoviđenja, čarobni, čarobnjački i intuitivni odnos prema stvarnosti, posebno prirodi“, tumači Branko Franceschi, koji se odlučio predstaviti njezin rad u Hrvatskoj jer je smatrao da je naša publika premalo u kontaktu s umjetnicima koji mijenjaju paradigmu suvremenog umjetničkog stvaralaštva pa je u svom kustoskom i ravnateljskom radu uvijek nastojao organizirati njihove izložbe. Kiki Smith realizira svoju viziju, djela su joj simboličko-metaforična. Narativna je i uvijek figurativna, s krajnjom profinjenosti i produkcijskom visokom kvalitetom, što itekako pridonosi ukupnoj čaroliji dojma. Na ulazu na izložbu čeka nas skulptura nage žene koja skrušeno sjedi, a na zidu joj društvo u dijalogu pravi čuveni autoportret Naste Rojc u jahaćem odijelu s konjem. Nasta je bila poznata kao prva naša feministička umjetnica koja se zauzimala za ženska prava. Bila je udana za Branka Šenou, prvoga profesora na 1907. osnovanoj Privremenoj kraljevskoj višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt, današnjoj Akademiji likovnih umjetnosti, a zapravo je živjela u Parizu s ljubavnicom, francuskom aristokratkinjom.

Transformacije Venere

Iznimno je dojmljiv rad Tlo: na podu leži petnaest mrtvih vrana. Vrane su vjesnice smrti, sada same mrtve leže. Rad dojmljivo govori o stalnu dosluhu i razmišljanju o smrti američke umjetnice. Uokolo na zidovima dijalog s radom Tlo vode plava i crvena groteskna figura Marte Ehrlich i dvije artbrutovske glave Ine Drutter. Vlasta Delimar na svojoj poznatoj crno-bijeloj fotografiji, uokvirenoj crnom tkaninom, sjedi naga s kćerkom Dolinom, iz braka s kolegom joj konceptualnim umjetnikom Vladom Martekom, preko puta Kikina rada, brončanog reljefa njezina gola tijela. U središnjoj prostoriji četiri su goleme Kikine izvanredno izvedene tapiserije, snažna slikarskog dojma. Prizor vuka naslova Katedrala, prizor Eve u Edenskom vrtu s golemom prijetećom zmijom povrh glave i stablom jabuke naslova Zemlja, s jasnom aluzijom na nevinost žene uoči počinjenja istočnoga grijeha. Na trećoj je tapiseriji pak prizor laneta među visokim biljkama, metafora nevinosti i bezazlenosti iskona koju smo kao ljudska rasa davno izgubili. Na četvrtoj je grešnica koja sjedi na grani u krošnji okružena crvenom vatrom pakla. Ta se tapiserija zove Podzemlje, i u mogućoj neoplatoničkoj interpretaciji predstavlja Veneru Vulgaris, pohotnu ženu kojoj je mjesto u podzemnom svijetu sjena. Eva, prva žena, bila bi Venera Celestis, nebeska duhovna ljubav, lišena tjelesne manifestacije ljubavi, a lane i vuk mogli bi biti Venera Carnalis.

Filozofija ljubavi, života, ženskosti i smrti kod Kiki Smith manifestira se transformacijama Venere (dakle arhetipa ženskosti) od čistoće erosa do pada u dubine mračnoga bića – Kiki razapeta između naivnog idealizma i straha od podzemne, požudne Lilith. Uz njezine tapiserije idu tapiserija Jagode Buić, crvena, „krvava“ slika Biserke Baretić i vertikalni Stup života Nives Kavurić Kurtović. Naslov je izložbe Slava: Hrvatske umjetnice pozdravljaju Kiki Smith i riječ je, kako tumači Franceschi, o postavu koji povezuje dvije umjetničke scene u vremenu i prostoru. „Međunarodnu umjetničku zvijezdu koja je zbog naše kulturne izoliranosti kod nas izvan umjetničke scene praktično nepoznata u lokalni će javni diskurs uvesti nama dobro poznate umjetnice. Zbog korone Kiki Smith nije došla na otvaranje, kojeg u tradicionalnom smislu nije ni bilo. Kiki Smith je pozitivno reagirala na ideju da se njezin rad konfrontira s njoj nepoznatim umjetnicama. Pristala je na izložbu, što znači da je bila zadovoljna. Umjetnike zanima što rade drugi umjetnici, zanima ih i izlagati tamo gdje nikad nisu izlagali.“